Navigacija
Nakon Elijahove stolice i Brašna u venama, Zrenjanin je treći projekat koji ste radili s Igorom Štiksom. Reklo bi se da vas vežu pogled na svijet i vjerovanje da pozorište mora odražavati stvarnost i nastojati biti društveni korektiv?
Igor i ja smo se sreli 2009 u u Sarajevu u kafiću kod vječne vatre i cijeli dan razgovarali o inscenaciji Elijahove stolice. Iz kafića smo izašli kao prijatelji koji su se prepoznali po senzibilitetu, druželjubivosti, ukusu, vedrini, pogledima na svijet… Elijahova stolica je krunisala to prijateljstvo. Dobro funkcionišemo zajedno u projektima. Dopunjujemo se darovima, čujemo jedan drugog, uvažavamo, isprobavamo ono što bi ovaj drugi predlozio… Dakle radili smo na tri njegova komada koji se bave trenutkom i vremenom u kome živimo. Ali ne da bi dijelili neke lekcije o životu i izigravali društvene korektive. Komadi na kojima smo radili i te predstave su dublje i važnije. One govore o čovjeku i o iskušenjima koja dolaze iz današnjeg vremena. I zato su ti komadi važni i moći će da ih igraju i neke nove generacije.
Zrenjanin je, kao i brojni drugi gradovi bivše Jugoslavije, nekada bio poznat po snažnoj industriji, a danas to više nije. Iza nas je četvrt vijeka sveopšteg uništavanja industrije i privatizacije koja je ionako uvijek pljačkaška. Zašto Vam se čini važnim tretirati ove teme u pozorištu?
Pozorište je uvijek sadašnji trenutak. Mi igramo pred ljudima sa kojima u istom trenutku dijelimo kiseonik, stvarnost, probleme. Živimo isti život. Povezuje nas pozorišna sala. U njoj se okupljamo oko neke teme, neke predstave. I to je sveti čin u kome smo zajedno, glumci i gledaoci. I otvaramo neku temu koja nam je važna, koja je prisutna u našim životima. U vremenu. Poslednje decenije su obilježene upravo tim pljačkaškim privatizacijama. To je pošast ovog vremena i prostora. Svima nam je poznat taj ozakonjeni lopovluk. U Zrenjaninu je više desetina hiljada ljudi ostalo bez posla. Grad je obezglavljen, ponižen. Privreda je survana u blato. Zamislite kada 50000 ili 70000 ljudi u jednom malom gradu treba da se preorijentiše, da nađe drugi posao. To je snažan društveni trenutak kada se mijenja život, svijest, pogled na svijet, navike. Ne može se o tome ne pisati, ne moze se ignorisati tako krupan preokret u životu jednog grada. Ne možemo se praviti da se to nije dogodilo.
Istovremeno s nestankom industrije na ovim prostorima, nestala je i radnička klasa. Čak je i riječ radnik iščiljela iz javnog diskursa, pa danas imamo „zaposlenike“ i „ljudske resurse“. U konktestu današnjeg društva prekarijata na prostoru bivše Jugoslavije i izbrisanog sjećanja na radništvo, može li teatar doprinijeti da se radnička, klasna svijest vrati među ljude? U dobu vladavine nemani kapitalizma i neoliberalizma, kakva je uloga umjetnosti?
Uloga umjetnosti je da bude uz čovjeka. Ništa više. Da bude sa tim čovjekom kome se sve to dešava i da mu kaže “znam kako ti je. Dođi da se družimo jer te ja razumijem. Dođi da zajedno nešto progovorimo o tome šta si preživio i što te muči. Možda će ti biti malo lakše poslije toga. A možda ću te i nasmijati pa će biti još lakše. Možda zajedno bolje razumijemo to što nam se dešava. Jer ćemo probati da sagledamo iz nekog drugog ugla. Možda ću te i utješiti. A ako utješim tebe to će biti i moja utjeha.” Za mene je to uloga pozorišta. Pozorište se ne obraća vremenu, nego čovjeku u vremenu. Obraćanje vremenu i društvu je kao sipanje vode u rijeku. Kada izgubimo čovjeka iz našeg fokusa prijeti nam opasnost.
Ime glavnog junaka predstave, koga je Igor Štiks nazvao nekom vrstom „postsocijalističkog Hamleta“, kao i naziv predstave, Zrenjanin, prizivaju Žarka Zrenjanina, narodnog heroja po kojem je grad dobio ime – ime koje se baš ovih dana nastoji promijeniti u Petrovgrad – propitujući upravo aktuelna postupanja premakulturi sjećanja. Je li imenovanje ovdje u službi zazivanja vrijednosti prošlog, socijalističkog sistema? I uopšte, kako je tako lako uspio projekat brisanja sjećanja na ono što smo na ovim prostorima bili još prije tridesetak godina?
Ime je znak. Nomen est omen. Glavni junak je bezbrižni, snažni, razdragani mladic po imenu Zrenjanin. A na kraju taj veseli i snazni mladic tumara prebijen i slijep po nekom parkingu i trazi ruku za koju da se uhvati. I pita se “gde je napred”. Eto to je Zrenjanin! Gdje je naprijed? Da li će promijena imena ukazati na put kojim treba da se ide da bi se islo napred? Nekako ispada da je to prije put za nazad. Mi galopiramo ka unazad. Zato je tako lako i zaboravljeno sve sto je građeno.
Glavnog negativca iz predstave Zrenjanin, pljačkaša, biznismena i tranzicijskog profitera, poznajemo iz svakodnevice, pune hvalospjeva o „uspješnim poslovnim ljudima“ koji su svoja bogatstva stekli kupujući fabike za budzašto, prisvajajući nekadašnje društveno vlasništvo i ugnjetavajući radnike i radnice. Jeste li sa Štiksom predstavu zasnovali na nekim postojećim svjedočanstvima?
Svi već sve znamo. I ko su ti ljudi, i kako su se bogatili, i kakvim su mahinacijama pretvarali društveno u državno a potom u privatno vlasništvo. Znamo i ko su oni i gdje su danas. I šta možemo sa time? Kako da to zaustavimo? Kako da se izborimo za pravdu? Šta je uopšte pravda? Ima puno primjera te bezočnosti i beskrupuloznosti oko nas. Privatnik udružen sa državnim aparatom pocinje da radi protiv radnika, protiv svojih stanovnika, protiv svog naroda. Izrodi koje zanimaju samo svoji džepovi. Bez obraza, bez empatije. I svi primjeri liče jedni na druge. Kao u Tolstojevim srećnim porodicama. U pravu ste, osvrtali smo se na neka svjedočanstva propadanja fabrika oko nas ali nismo govorili niti o jednom konkretnom primjeru. Zato što ni ovom, niti ijednom predstavom ne prozivamo nekoga. Nije naš posao da se neko poziva na odgovornost. A i predstava je šira od prozivke. Ona govori o zemlji koja je nestajala. I još uvijek nestaje. Zrenjanin je metafora. Fabrika je metafora sistema koji je počeo da se urušava krajem 80ih i koji je do danas ponižen, išiban, izgažen, ispljuvan, zajedno sa svim vrijednostima u kojima smo odrastali, koje pamtimo, koji tvore kolektivno sjećanje i kolektivnu svijest ljudi sa ovih prostora. Komad i predstava treba da ode iz početne teme. Da ode u neku širu priču koja nam je svima važna. Da prozove naše kolektivno nesvjesno. Da ode metaforu. U protivnom će ostati zatvorena i značenjski linearna. Mi posmatramo problem i pitamo se – šta sa time? Šta će biti sa nama. Zašto se ovo dešava? Kako će se završiti? Ne govorimo o radnicima već preko radnika govorimo o svima nama.
Šta se dogodilo s idejom radničke solidarnosti i borbe, zaštite radničkog dostojanstva na ovim prostorima i kako je vratiti u život? Iz Zrenjanina nam je poznata borba radnika i radnica Jugoremedije, u Tuzli, još jednom industrijskom centru bivše države, prije nekoliko godina radnici i radnice su preuzeli Ditu, ali čini se da su u okolnostima kapitalističkog normalizovanja ovo tek usamljeni pokušaji borbe, a da većinom svjedočimo apatiji i razjedinjavanju.
Tokom 90ih radnici su se pretvorili u ratnike. Postali su nacionalisti. Zagovornici nacionalnih ideja, prošlosti, svijetlog oruzja, epike, preplavljeni osjecanjima nacionalne ugrozenosti… Radnici rade i grade. Njihove bogomolje su fabrički krugovi, oltari visoke peći, a zvonici su dimnjaci koji se izdižu iznad velikih postrojenja. Oni ne ubijaju, niti idu u ratnicke pohode, ne pjevaju nacionalisticke pjesme. Među njima nema nacija. Nema razjedinjavanja. Zato su oni bili opasni kao snaga koji okuplja mnogo ljudi sa istim ciljem i trebalo ih je uništiti u korijenu. U ideji. Pretvoriti ih u ratnike. Dati im oružje i ubijediti da ima nešto važnije od hleba. Radnici su morali da nestanu da bi se sve ovo dogodilo. Danas ti giganti djeluju kao prazne ljušture izumrlih dinosaura. Kao skeleti nekih davno izumrlih vrsta. Svaka ideja koja je u osnovi bila radnička pretvorena je u nacionalnu i izopačila se. Kao sto se sve izopacilo. I nacije i ideje i borbe, i uvjerenja… Sve se svelo na grabljenje i otimanje pod zastavama koje ponosno vijore. I na laž. Beskrupuloznu laž. Sa televizija i iz novina. Zasipaju nas laži i pretvaranja. Busanje u prsa sa figom skrivenom u pesnici. Sterijini rodoljupci su naivni naspram danasnjih rodoljubaca.
Osim aktuelnim pitanjima propasti radništva, Vaša predstava se bavi i drugim problemima naše svakidašnjice, poput narastajuće netrpeljivosti, ksenofobije, homofobije i transfobije. Šta nam o društvu u kojem su propali temelji i u kojem je šačica elite po društvenom dobru grabila kao po švedskom stolu govori činjenica da o tome rjeđe i s manje ostrašćenosti govorimo nego o etničkim i seksualnim manjinama?
Šta je kome u gaćama i ko sa kim liježe u krevet i dalje su naše glavne opsesije. Valjda se tada osjećamo boljima, ispravnijima, jačima. To je dekadencija i degeneracija izumirućeg patrijarhata.
Intervju koji je pozorišni reditelj Boris Liješević
dao sarajevskom časopis Urban 09.05.2018
