Navigacija
Piše: Milan Đorđević
Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.
Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.
Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.
Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal. Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.
Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbij
i i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.
Katarina Peović rođena je u Zagrebu 1974. godine. Komparativnu književnost i kroatistiku je završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1993-1999.) Na istom je fakultetu magistrirala i doktorirala u polju kulturalnih studija. Od 2004. do 2005. bila je asistentica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Od 2005. godine zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci (2005. asistentica, 2012. docentica) gdje predaje kolegije iz područja kulturalne teorije. Uređivala je književno-teorijski časopis Libra Libera (1999-2018.), te emisiju Elektrosfera Trećeg programa Hrvatskog radija (2008-2009.). Autorica je dviju knjiga „Mediji i kulturaˮ (2012.) i „Marx u digitalnom dobuˮ (2016.), a uredila je i zbornik tekstova „Privremene autonomne zoneˮ (2003.). Pisala je za Zarez i H-Alter.size=”20″]
Od ožujka 2017. godine članica je Radničke fronte, antisistemske i antikapitalističke lijeve političke stranke. Obnašala je funkciju rotacijske zastupnice Radničke fronte u Skupštini grada Zagreba (od siječnja do rujna 2018.). Katarina Peović je i vijećnica Mjesnog odbora Cvjetnica, a poslanik Hrvatskog sabora je postala 2020. godine, u kome RF ima jednog zastupnika, a dio je šireg zeleno-lijevog bloka, koji ima 7 zastupnika.
Milan: Iako ste odrasli u istaknutoj partizanskoj porodici i formirali se na komunističkim idejnim i vrednosnim pretpostavkama, vaš odnos prema Titovoj Jugoslaviji je kritički i objektivan. Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i kako ostvariti tu zamisao?size=”20″]
Katarina: Mislim da nisam živjela u „istaknutoj partizanskoj porodici” jer bi to značilo da smo bili poznati i javno priznati kao takva porodica, dok je u kraju mojeg oca gotovo svaka porodica bila partizanska – tome se nije pridonosilo skoro nikakvu važnost. Istina je da je moj pradjed bio prva žrtva talijanskog terora i ima spomenik u mjestu, no to nije bilo za života mojeg oca, njegovog unuka, pretjerano isticano. Moja prabaka je bila osnivačica AFŽ-a u trogirsko-sinskoj krajini ali i to je tek mojim političkim angažmanom aktualizirano. Naravno ponosim se svojim precima po očevoj strani – jer su bili u NOB-u i NOP-u, ali su svi gotovo u tom kraju bili također sudionici.
Za odnos prema Titovoj Jugoslaviji jest imate pravo, mislim da bi trebao biti kritičan i objektivan jer smatram da nam je takva perspektiva potrebna kako bismo, prije svega, gradili viziju društva solidarnosti, jednakosti i pravednosti – a to nije moguće ako mitologiziramo prošlost, između ostalog i kult ličnosti koji je bio povezan s Titom.
Glavni krivci za uništenje SFRJ? Krajem 60-tih u Jugoslaviji se uvodi oblik tržišne privrede, pri čemu se atomizacija najprije pojavljuje u konkurentskom odnosu poduzeća jednih prema drugima, da bi se takva samointeresna usmjerenost pretočila i na čitavo društvo – pa i u obliku nacionalizama. Jugoslavenski socijalizam nije uspio u tome da dosljedno provede društveno vlasništvo, radničko samoupravljanje i proizvodnju okrene prema planskoj proizvodnji za potrebe koja treba svima osigurati temeljne potrebe – stan, hranu, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Socijalna, društvena i materijalna raslojenost, nejednakost koju su svi primjećivali rezultirala je nasilnim odgovorom – koji je te nejednakosti u potpunosti zaoštrio.
Opasne revizije prošlosti te zemlje se pojavljuju uglavnom kako bi se ugušila svaka mogućnost pojave nove vizije boljeg i pravednijeg društva – revizije prije svega naše antifašističke prošlosti i svrstavanje na stranu gubitnika koji su odgovorni za praksu apsolutne nejednakosti, nesolidarnosti i institucionalizirane nepravde – imaju za cilj normalizirati nenormalno. Ta se normalizacija odvija kako bi mračna stvarnost bila prihvatljivija.
Civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja za koja pitate, moraju se braniti statističkim podacima, ne romantizacijom prošlosti ili nostalgijom – a to su sasvim provjerljivi podaci o tome da je, recimo u Hrvatskoj 1/3 ljudi živjela u društvenom stanu, da je vanjski dug bio nekoliko puta manji, da smo se kao zemlja industrijalizirali u samo nekoliko desetljeća i stizali vodeće zapadne zemlje. Bili smo daleko ispred Rumunjske, Bugarske, Slovačke i Češke prema životnom standardu – danas su nas sve te zemlje dosegle, a neke i prestigle.size=”20″]Milan: Šta je suština stranački obnovljene ideje radikalne levice u Hrvatskoj i da li je realno ostvariva na prostoru bivše Jugoslavije u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističkom poretku, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih zapadnih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?size=”20″]
Katarina: Kako je rekao Michael Burawoy „marksizam se suočava s dvije anomalije koje ga pobijaju: sa izdržljivošću kapitalizma i sa pasivnošću radničke klase” – nekima je to dovoljan dokaz da smo u slijepoj ulici. No ono što klasnu borbu čini fundamentalnom, nije klasna svijest već klasni odnosi koji opstoje bez obzira ima li potlačena klasa svijest o tome ili ne.
Ideja „autentične” (rekla bih radije nego „radikalne”) ljevice javlja se u Hrvatskoj ali i u regiji zato jer su se nakon 30 godina kapitalizma „ispuhala” uobičajena tumačenja. Pitanje je na što su sve vladajući spremni od svega što ste naveli od ucjena do nove Obznane. No vjerujem da je upravo u našoj regiji moguće očekivati pojavu snažne ljevice zbog dvije stvari – prvo mi smo u relativno nedavnoj povijesti iskusili alternativni društveno-politički okvir i imamo mogućnosti usporedbe i drugo – u samo 30 godina smo iskusili ogromnu materijalnu i ekonomsku deprivaciju većine. Revolucije se javljaju ne zbog lijepih ideja već zbog osjećaja nepravde – u nas je taj osjećaj još uvijek prisutan.size=”20″]Milan: Da li pratite savremenu domaću i regionalnu muzičku i generalno umetničku produkciju i šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice i ostvarivanje humanijeg društva?
Katarina: Ne pratim kao nekad, kada sam i sama bila sudionica te scene, no glazba je oduvijek imala tu moć. S jedne strane glazba se nalazi utopljena u uvjete proizvodnje – što ju limitira, no s druge proizvodnja glazbe je sve lakša jer su sredstva za proizvodnju glazbe sve dostupnija.
