Navigacija
Piše: Sandra Kasunić
Nekako paralelno s početkom epidemije u Hrvatskoj, krenule su i rasprave o ljudskim pravima, to jest njihovom ograničavanju u kontekstu mjera za suzbijanje širenja koronavirusa. Od tada, razvoj pandemije i s njom povezana ograničenja javnog života dovode nas do novih medicinskih, političkih i ekonomskih rasprava, koje igraju bitnu ulogu u kontekstu zaštite ljudskih prava.
S jedne strane, neke društvene skupine poput ustavnopravnih stručnjakinja, organizacija civilnog društva i opozicionih političarki upozoravale su, a i dalje upozoravaju, na niz nepravilnosti. Od upitne zakonitosti upravljanja epidemijom (ovlasti Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, neusklađenost postupanja vladajućih s odredbama Ustava o vanrednim stanjima, potencijalno diskriminatornog postupanja pri odobravanju održavanja misa ili mimohoda u Vukovaru i sl.) do prekomjernih mjera poput ideje praćenja svih naših mobitela – navodno u svrhu suzbijanja širenja koronavirusa. Ta strana, iako heterogena, ima zajedničku osobinu da velikim djelom ne propituje nužnost određenih mjera za suzbijanje epidemije koje mogu rezultirati u ograničenju ljudskih prava, već propituje zakonitost, legitimnost i/ili proporcionalnost tih mjera i njihovu usklađenost s vladavinom prava.
S druge strane, imamo one poput organizatorica i podržavateljica tzv. Festivala slobode ili članice Facebook grupe “Tražimo ukidanje Nacionalnog stožera civilne zaštite”. One su se pozicionirale na liniji obrane svojeg shvaćanja ljudskih prava i sloboda. Štoviše, najavile su da pripremaju i tužbu – ne “protiv medicine ili bolesti kao takve”, kako naglašavaju, već “protiv države, a s ciljem da se pokaže kako mjere koje su donošene nisu bile nužne, srazmjerne situaciji i drugih odlukama i nisu epidemiološki bile potrebne ili dale rezultate, a što je prouzročilo štetu kakvu već je”. U jednom drugom postu objašnjavaju podrobnije kako se radi o “[č]injenici (…) da je Stožer svojim odlukama prouzročio štetu financijske i ekonomske prirode, nečijem poslovanju, ograničio neka ljudska prava i moguće diskriminirao neke skupine mjerama za koje tvrdimo da nisu usklađene sa zakonima”. Kao što vidimo, ova strana, koja je isto heterogena, ima zajedničku sklonost da prvenstveno u državi vidi uzrok i razlog ograničavanja ljudskih prava i propituje nužnost mjera koje su imale reperkusije na prava, slobode – i financije. Na toj strani se također nalaze teoretičarke zavjera i one koje zbog nepostojanja virusa ili zbog virusa koji nije ništa strašniji od gripe ne vide nikakvo potrebu za mjerama koje bi ih sprečavale da nastave živjeti kao da se ništa značajnije ne dešava.
Budući da je Bilten već ranije opširnije pisao o teoretičarkama zavjera u kontekstu epidemije, u ovom tekstu zanemarit ćemo taj aspekt i fokusirati se na dimenziju ljudskih prava u kriznim vremenima poput aktualne pandemije, njihovu relativnost i ograničenja kao i s odnosom ljudskih prava pojedinca i realizacije u zajednici. Uz to, pozabavit ćemo se i sa zahtjevima desnice u kontekstu preuzimanja govora “ljudskopravaša”, njihovoj novootkrivenoj borbi za ljudska prava i time što oni pod tom borbom shvaćaju.
U svrhu boljeg razumijevanja teme ovog teksta valja se prisjetiti odredbi iz UN-ove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, prvog međunarodnog dokumenta kojim je kodificirano suvremeno shvaćanje ljudskih prava. Uz čl. 1. deklaracije u kojem piše da se “[s]va ljudska bića rađaju (…) slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, da smo kao ljudi obdareni “razumom i sviješću” te da trebamo jedni „prema drugima postupati u duhu bratstva”, deklaracija u čl. 29. st. 1. objašnjava, između ostalog, i to da da “[s]vatko ima obveze prema zajednici”. Bez da ulazimo u detalje ove deklaracije ili drugih međunarodnih ugovora koji podrobnije reguliraju ljudska prava i temeljne slobode, iz oba citirana članka možemo iščitati kako koncept ljudskih prava itekako uključuje činjenicu da ona funkcioniraju u “duhu bratstva” i kroz obaveze svakog od nas prema zajednici i obrnuto.
Budući da se diskurs desnice o zaštiti ljudskih prava u velikoj mjeri tiče građanskih i političkih prava (GPP) poput prava na slobodu ili prava na život koje shvaćaju kao apsolutna prava, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se nešto više na Europsku konvenciju za ljudska prava, međunarodni ugovor koji u našem europskom kontekstu regulira GPP te uključuje i Europski sud za ljudska prava kao snažan mehanizam za njihovu zaštitu. Prema toj Konvenciji, tek nekoliko ljudskih prava zaista jesu apsolutna, dok niz ljudskih prava u sebi imaju ugrađen sustav restrikcije prava. Primjere za apsolutna prava – dakle prava koja ni na koji način ne mogu biti ograničena, umanjena ili izmijenjena – čine zabrana mučenja ili zabrana ropstva i prinudnog rada. Nadalje, postoji kategorija ograničenih prava, koja se sastoji od prava koja dolaze s iznimkama. Primjer za ograničeno pravo je pravo na slobodu i sigurnost koje se može ograničiti zakonom (primjerice hapšenje). Treću kategoriju čine kvalificirana prava, dakle prava za koja postoji mogućnost državne interferencije u određenim okolnostima i to samo ako je ona neophodna u demokratskom društvu. Preduvjet za takvu interferenciju je da ispunjava hitnu društvenu potrebu, da slijedi legitiman cilj i da je proporcionalna u odnosu na ispunjenje cilja. Aktualan primjer za to mogu biti restrikcije ljudskih prava u svrhu sprečavanja širenja zaraze putem ograničenja prava na javno okupljanje. Kod mnogih građanskih i političkih prava iz Europske konvencije o ljudskim pravima radi se o kvalificiranim pravima, a koja u slučaju ograničenja trebaju postati predmet ispitivanja ograničenja. Pritom se ispituju zakonitost, legitimnost i proporcionalnost ograničenja kako bi se utvrdilo je li je ograničenje opravdano ili nije. Ukratko, interferencije u ljudska prava i njihovo ograničenje ne predstavljaju nužno kršenje prava.
Također, valja imati na umu da svako pravo ima svoj doseg i pravnu snagu. Dok se doseg odnosi na to što pravo propisuje, pravna snaga određuje jačinu protuargumenta kojim se ograničava pravo. Što je pravo snažnije, primjerice kod apsolutnog prava zabrane mučenja, to jači mora biti razlog zašto se ono ograničavanja. S druge strane, prag za to pravo istovremeno treba biti dovoljno visoko postavljen jer bi se u suprotnosti svaki neželjeni fizički kontakt mogao kvalificirati kao povreda zabrane mučenja.
Kada pričamo o kriznim vremenima, ljudska prava se dalje moraju primjenjivati te pružaju obvezujuće smjernice za izradu politika kako bi se kriza prevladala. U našem slučaju to znači da ljudska prava državi čine obvezujuće mjerilo za izradu odgovora na pandemiju. Iz tog razloga primjerice pravo na zdravlje podrazumijeva dužnost da se svima osigura zaštita zdravlja, a da u situaciji poput pandemije država to pravo može ostvariti i ograničavanjem drugih prava. Međutim, istovremeno, zaštita zdravlja kao legitiman cilj ne smije dovesti do prekomjernih ograničenja drugih prava ili diskriminacije određenih skupina stanovništva.
Uza sve navedeno, postoji nešto što se zove horizontalni aspekt ljudskih prava. Naime, uz nekoliko iznimki, odnos ljudskih prava tradicionalno je vertikalan. To znači da naša ljudska prava stoje u vertikalnom odnosu s državom koja treba ili da učini konkretne postupke za ispunjenje svoje obaveze kako bi ostvarila određena ljudska prava (pozitivna prava) ili da se suzdrži od uplitanja u prava (negativna prava). Premda glavna obaveza za poštivanje, zaštitu i ostvarenje ljudskih prava leži na državi, postoje i druge društvene akterke poput poduzeća, sindikata, organizacija civilnog društva, stranaka, crkve, itd., dakle akterke koje ne čine državu, ali koje zbog svojih pozicija moći mogu imati određen utjecaj na ugrožavanje ili unapređenje ljudskih prava. Također, i mi svi kao članice zajednice tj. društva možemo imati utjecaj na ljudska prava drugih. Sve u svemu, ovo znači da ljudska prava stoje u vertikalnom odnosu prema državi, ali i u horizontalnom odnosu sa svim drugim akterima u (svjetskoj) zajednici u kojem postaje relevantna i intersubjektivna aplikacija ljudskih prava.
Svakako, u pojedinim situacijama, može doći i do sukoba pojedinih prava zato što ona ne stoje u statičnom odnosu, već se ostvaruju – ali i ugrožavaju – u dinamičnom odnosu. Jer uz to da su ljudska prava opća i nedjeljiva, ona su i međusobno ovisna i povezana. Konkretno, to znači da kada se nekome uskraćuje pravo na rad to može imati posljedice na npr. pravo na adekvatan standard života ili pravo na učešće u kulturnom životu. Ili, ako vam se uskraćuje pravo na (osnovno) obrazovanje vjerojatno će to negativno utjecati na vaše pravo da “slobodno tražite, primate i širite informacije i ideje svake vrste, usmeno, pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikom” (čl. 19. st. 2. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima). Ukratko, uskraćivanje već i jednog ljudskog prava može imati značajne posljedice po uživanje u drugim ljudskim pravima, i obrnuto. Zbog navedenog, sve veća se važnost pripisuje proporcionalnosti ljudskih prava kako bi se negativne posljedice uskraćivanja pojedinih ljudskih prava minimalizirale u odnosu na konzumiranje drugih.
Kao što možemo vidjeti iz ovog prikaza funkcioniranja ljudskih prava, njihova konstrukcija jeste kompleksna upravo kako bi obuhvatila kompleksnost čovječanstva i života u različitim ekonomskim i društvenim sustavima, dok istovremeno propisuje minimalne smjernice za poštivanje i zaštitu ljudskih prava na globalnoj razini.
Od prve kodifikacije ljudskih prava sredinom prošlog vijeka, uglavnom su se progresivni i liberalni akteri bavili temom ljudskih prava i držali svojevrsni monopol nad tom temom. To je svakako doprinijelo suvremenom shvaćanju ljudskih prava i to ne uvijek nužno na dobro. Efekt koji korištenje jezika ljudskih prava može imati prepoznali su i (ultra-)konzervativne akterke koje su svoje agende relativno nedavno krenule komunicirati kroz njihov “neutralan”, “općeprihvaćen” i “umiven” jezik. Posljedice toga vidimo u njihovim aktualnim sloganima – bore se za “slobodu” slaveći “festivale” ili “za život” (doduše, od začeća do rođenja). S tim sloganima se na prvi pogled valjda svi možemo identificirati jer tko bi rekao nešto protiv prava na slobodu ili život. Međutim, čim malo zavirimo ispod površine, možemo vidjeti kako njihovo shvaćanje sloboda ne uključuje i slobodu ili život primjerice starijih ili bolesnih članica društva u kontekstu pandemije ili ženskih reproduktivnih prava i pravo žene na samoodređenje u kontekstu zagovaranja prava na život od začeća. Takvo zamagljivanje ultrakonzervativnih agendi u kombinaciji s već opisanim ekonomičnim dolaskom do znanja pomoću objašnjena kompleksnih fenomena kroz jednostavne, lako razumljive i na prvi pogled skroz prihvatljive slogane ili floskule dovodi nas do problema. Potonje pogotovo i zbog odvojenosti ljudskih prava od progresivnih društvenih i ekonomskih politika u vidu dominantnog shvaćanja ljudskih prava kao “neutralnih” ili “predideoloških”. A upravo taj sklop okolnosti nas dovodi do problema da se u koncept ljudskih prava može “trpati” maltene sve agende i sve svjetonazore. Trend ultrakonzervativnog preuzimanja ljudskopravaškog jezika ne znači da je borba za ljudska prava izgubljena ili besmislena, ali svakako znači da se koncept treba promisliti i redefinirati, pogotovo u onom dijelu u kojem su ljudska prava neutralna ili predideološka – jer ona to nisu.
Kao što vidimo, kriza uzrokovana koronavirusom sadrži značajnu ljudskopravašku dimenziju: osim zaštite života i prava na zdravlje, utjecaj pandemije direktno ili indirektno utječe na druga ljudska prava, poput prava na slobodu okupljanja, prava na rad, prava na obrazovanje itd. Osim toga, posebno u kriznim situacijama, značajnu pozornost valja posvetiti pripadnicama potlačenih društvenih skupina uključujući, ali ne i ograničeno na, beskućnice, pripadnice nacionalnih manjine, starije osobe, žene, djecu i mlade, kao i osobe s invaliditetom. Jer, već sad jasno vidimo kako pandemija pogoršava postojeće društvene nejednakosti diljem svijeta, što pogotovo teško pogađa one najmarginaliziranije među nama. Kada gledamo u kojem se kontekstu novootkrivene borkinje za ljudska prava zalažu za njih, primijetit ćemo da njihova retorika ne uključuje principe poput solidarnosti, empatije, “bratstva”, brige za slabije ili one s manje moći i mogućnosti, već da se prvenstveno radi o ograničenom, egoističkom i/ili pogrešnom shvaćanju ljudskih prava.
Takvo shvaćanje ignorira da ona, u najmanju ruku, simboliziraju humanistički napredak te da počivaju na principima solidarnosti, empatije, egalitarnosti i bratstva. Isto tako, ljudska prava zahtijevaju za njihovu realizaciju jaku socijalnu državu i ekonomiju koja služi interesima ljudi, a ne akumulaciji i interesima kapitala. Svakako, ljudska prava zahtijevaju i podrobnije znanje o tome što ona jesu i mogu, a što ona nisu i ne mogu. Za kraj, podsjećanje na sve navedeno zajedno s odlučnim suprotstavljanjem ultrakonzervativnom preuzimanju ljudskopravaške retorike daje nam makar šansu da proaktivno radimo na realizaciji ljudskih prava i da nastavimo borbu za svijet koji će biti egalitarniji i pravedniji od onoga kojeg danas poznamo.
Objavljeno 21.12.2020. na www.bilten.org
Link: https://www.bilten.org/?p=35662&fbclid=IwAR2rO3PBu8Bf5K7B8x2nuaZVdznLOZMer6H4S1ODyDvC1n89HwTvQwnuQJE
Naslovna fotografija: https://pixabay.com/de/photos/menschen-frau-rallye-protest-2575608/
